SVE ŠTO VI ŽELITE

BAČVA BRENDIJA
Kada se mladi par uselio u kupljenu kuću, počeli su istraživati njen svaki kutak. U jednoj podzemnoj prostoriji pronašli su gomilu bačava, od kojih je jedna bila puna. Otvorili su je i vidjeli da sadrzi odličan brendi. Njega su služili na brojnim zabavama uživajući u njegovom odličnom ukusu i činjenici da je star par stotina godina. Kada je nestalo brendija, primetili su da je bačva i dalje prilično teška. Otvorili su je i u njoj su našli odlično očuvan leš.

SMRTONOSNE ČIZME
Prije više od sto godina kauboj je upucao zmiju zvečarku. Kako nije bila mrtva, gazio ju je sve dok nije umrla. Ali za nekoliko dana, čovjek se misteriozno razboljeo i umro i crko i odapeo. Kada mu je sin porastao, ponosno je uzeo očeve čizme i poceo ih nositi, ali nakon par dana se razboljeo i umro. Njegova žena, koja je tada bila trudna, uzela je čizme, i kad je njen sin stasao, dala mu je čizme i rekla: "Tvoj otac i deda su umrli u ovim čizmama. Dobro ih čuvaj." Ali nakon par dana, sin je umro. Tada je netko konačno otkrio da je u čizmama ostao zvečarkin otrovni zub, u kome je ostalo dovoljno otrova bar za još par generacija.
NESRETNA SMRT
Jednog dana radnik je upao nogama u veliku mašineriju, koja ga je zaglavila na pola trupa. Lječnik je rekao da ga ne mogu izvuć, jer bi ga to ubilo, a da također ne mogu ostaviti jer će iskrvariti. Onda je radnik pozvao ženu i razmjnio sa njom posljednji poljubac, i nakon toga zatražio da se mašina ponovno uključi.

SVINJA
Policajac se vozio kolima po selu, kada je vidio farmera kako pokazuje prema njemu i viče: "SVINJA! SVINJA! ". Policajac se nije uvrijedio i farmeru je počeo da viče: "SELJAČINO! SELJACINO!", sve nije kolima udario u ogromnu svinju koja je prelazila put.

SUDAR KAMIONA
Stariji par je probudila zaglušujuća treska u pola noći. Probudili su se i vidjeli da su se na kraju njihovog imanja sudarila dva kamiona. Policija je došla, pokupila tijela i zamolila farmere da se malo strpe dok ne odvuku olupine kamiona. Međutim nakon par tjedana, ljuti farmer je pozvao policiju i zahtjevao da se, zbog nevjerovatnog smrada, olupine smjesta odvuku. Došao je tegljač i kad je odvuko prvi kamion, vidjeo je od čega dolazi smrad. Naime, između dva kamiona, bila je smrskana WV Buba sa jos 3 mrtva putnika u njoj.

DJED MRAZ
Otac jedne obitelji je na Novogodišnje veče jednostavno nestao. Par tjedana kasnije osjetili su smrad iz dimnjaka i našli ga obučenog kao djeda mraz. Htio je iznenaditi djecu, pa se kao djeda mraz spustio niz dimjak, ali se zaglavio, i ugušio.

POKUŠAJ UBOJSTVA
Jednog dana Linda je otišla u Arkanzas (USA) da posjeti svog prijatelja, i dok je bila tamo, otišla je u prodavnicu. Parkirala je auto pored automobila u kome je sjedjela žena zatvorenih očiju, i sa rukama na glavi. Izgledalo je kao da spava. Kada je Linda izasla iz prodavnice, opet je videla tu ženu u istom položaju, ali ovaj put otvorenih očiju. Izgledala je veoma čudno, pa je Linda pokucala na vrata, i pitala zenu šta nije u redu. Žena je rekla: "Neko mi je pucao u glavu, pa sad držim svoj mozak da ne ispadne!". Linda nije znala šta da radi, pa je utrčala u prodavaonicu i pozvala hitnu pomoć. Kada su stigli, morali su razvaliti vrata od auta, pošto su bila zaključana. I kad su konačno ušli, nasli su ženu, koja je držala tjesto na potiljku. Šta se u stvari desilo? Konzerva tjesta, koja je stajala iza sedišta je eksplodirala, vjerovatno od topline, stvarajući buku sličnu pucnju iz puške. Ostaci konzerve i tjesto su pogodili ženu u potiljak. Kada je napipala glavu, pomislila je da je tjesto u stvari njen mozak, pa ga je držala da ne iscuri...

NEOBJAŠNJIVE SMRTI
U izvjesnoj bolnici stalno su se dešavale neobjašnjive smrti. Doktori nikako nisu mogli objasniti zašto su pacijenti umirali nakon odlicno izvedenih operacija, nakon kojih su se nalazili u stabilnom stanju. Tehničari su bezbroj puta provjerili ispravnost svih aparata za održavanje života, održani su mnogi sastanci i diskusije, ali odgovora nije bilo. Onda su odlucili postaviti kameru u sobu za intenzivnu negu. Šta su otkrili? Uvečer, u odgovarajuće vrjeme, kada nije bilo drugog bolničkog osoblja, ušla je čistačica, iskljucila aparate za održavanje života, uključila usisivač u tu utičnicu (pošto je bila jedina u sobi), usisala sobu, obrisala prašinu, promjenila posteljinu, i kad je završila, sve je vratila u onakvo stanje u kakvom ga je zatekla...

SMRAD U SOBI
Muž i žena su pošli na odmor u Las Vegas. Kada su ušli u sobu, vidjeli su da soba strašno smrdi. Pozvali su upravu, zatražili da se soba očisti i otišli na kockanje. Kada su se vratili, cijela soba je smrdjela na sredsva za cišcenje. Zadovoljni što su čistaci dobro obavili posao, otisli su na spavanje. Kada su se ujutro probudili, smrad se vratio. Odmah su od recepcije zahtevali novu sobu. Dok su pakirali stvari, muž je skinuo pokrivač sa kreveta, odakle je, izgleda, smrad dolazio. Vidjeli su da je madrac rasječen,i u njemu su našli dobro obučen leš žene. Kao nadoknadu, dobili su veliki apartman i besplatnu kartu za sve programe.

LANČANA NESREĆA
Motociklist je prolazio pored kamiona koji je nosio metalne limene ploče, kada se iznenada jedan lim otkačio, pao je na motociklista i odsjekao mu glavu. Njegovo tjelo je nastavilo voziti i prestiglo je kamion. Kada je vozač kamiona vidio kako čovjek bez glave vozi motor, dobio je srčani udar i umro na mjestu. Njegov kamion sleteo je sa puta i uletjeo na autobusnu stanicu punu ljudi.

GENERACIJE DOBRIH LJUDI
U NEKIM KULTURAMA NAZIVAJU IH DJECOM ZVIJEZDA ILI DJECOM SUNCA, A NEKI IH ZOVU DJECOM MILENIJA, ALI SVI VJERUJU DA SU OVA DJECA ROĐENA S POSEBNOM MISIJOM – DA PROSVIJETLE SVIJET

Neka današnja djeca kao da znaju puno više o ovom svijetu od mnogih koji su tu znatno duže od njih. Kao da razumiju i osjećaju stvari za koje su nekima bile potrebne godine iskustva i rada na sebi da ih spoznaju. Zamislite dječaka koji sasvim ozbiljno roditeljima objašnjava kako ne želi učiti predmete koje smatra beskorisnima, ali zato pozorno prati svaki dnevnik. Mnoga djeca su poput njega zabrinuta što ljudi gladuju i intenzivno suosjećaju sa svim ljudskim bićima. Mnoga današnja djeca su “indigo djeca”.
Tko su djeca s plavom aurom?

U nekim kulturama nazivaju ih djecom zvijezda ili djecom Sunca, a neki ih zovu djecom milenija, ali svi vjeruju da su ova djeca rođena s posebnom misijom — da prosvijetle svijet, nauče čovječanstvo živjeti u miru i harmoniji, i pomognu mu prilikom evoluiranja na višu duhovnu razinu. Mali indigovci rađaju se s razvijenim osjećajima brižnosti i empatije, te su
često za malu djecu začuđujuće svjesna najvećih problema čovječanstva poput ratova, gladi i ekoloških zagađenja. Karakterizira ih posebna fizička i emotivna osjetljivost te snažno razvijena intuicija, a sam naziv “indigo” dolazi od navodno dominantne boje u njihovoj auri — indigo plave.



Djeca najčešće nisu svjesna o čemu se radi jer za svaku indigo osobu razdoblje “buđenja” u kojem spoznaje sebe i svoju životnu misiju počinje tek u 28. ili 29. godini života. Indigo djeca su izrazito inteligentna i kreativna, ali i vrlo buntovna prema autoritetima.
Za indigo djecu ne vrijede strogoća, prijetnje, nametanje osjećaja krivnje i ostale “old school” odgojne metode, oni će poslušati jedino ako imate dobre argumente i ako im zaista dobro objasnite zašto bi nešto trebali napraviti. Indigo djeca su izrazito znatiželjna i zainteresirana za mnoge stvari o kojima ni mnogi odrasli ne razmišljaju, te su sklona preskakati iz trena u tren iz jedne teme na drugu, a često se mogu koncentrirati i na više stvari odjednom.

Talent ili poremećaj

Stoga se indigo djeci često, u nedostatku znanja i razumijevanja, jednostavno dijagnosticira poremećaj koncentracije ili hiperaktivnost, te im se preporučuju i razne terapije, a nerijetko i lijekovi u svrhu ispravljanja takvog ponašanja. Posljednjih pedesetak godina, otkako svijet pogađaju velike krize, rađa ih se, navodno, znatno veći broj.
Neki stručnjaci koji su proučavali ovu pojavu tvrde da su od 1998. godine čak 90 posto rođene djece indigovci. Ova posljednja generacija indigovaca bit će najčistiji primjer malih “spasitelja svijeta”, a svoju fazu buđenja oni će proživljavati od 2026. do 2036. godine, nakon čega će, kako kažu, naglo opasti njihov dolazak na svijet, a nama preostaje nadati se da to znači kako će do tada njihova misija biti ispunjena.

Paranormalni i duhovni aspekti bliskih susreta s alienima iz letecih tanjira, danas su meta brojnih znanstvenih istrazivanja. Iako iza sebe ne ostavljaju nikakve materijalne dokaze, zrtve aliena pod hipnozom otkrivaju dramaticna iskustva koja se granice s fantastikom!



Posljednjih godina u Sjedinjenim Državama veliki broj znanstvenika istrazuje jedan gotovo nevjerovatan fenomen: iskustva ljudi koji su imali « bliske susrete trece vrste». Uz pomoc hipnoze, kod pacijenata se oživljavaju sjecanja na susrete sa alienima (tu|inci, vanzemljani…), koji dolaze odnekud, iz svemira ili iz nekih nama nepoznatih prostorno-vremenskih dimenzija.

Senzacionalna knjiga
“Mnogi koji sumnjaju da su bili oteti ili da su imali susret sa alienima, dolaze u moju ordinaciju gdje im putem hipnoze pomažem u oživljavanju sjecanja pohranjenih negdje duboko u podsvijesti,” kaze dr. Edit Fiore, jedna od najpoznatijih americkih hipnoterapeutkinja, autorica bestselera “Susreti”, knjige koja sadrzi fascinantna svjedocanstv a ljudi koji su pod najrazlicitijim okolnostima bili zrtve aliene.


ODAKLE DOLAZE :
Niko danas ne sumja da u svemiru postoji inteligentni zivot. Ipak, prica o prisustvu vanzemaljaca na nasoj planeti mnogi smataraju pretjeranom. Cinjenice, medjutim, govore dugacije


Edit Fiore je klinicka psihologikinja, izvanredan terapeut i profesionalac u svom poslu. Slucajno se prije tridesetak godina pocela baviti hipnozom. Na jednom vikend-seminaru o hipnozi, organiziranom u Big Suru, 1973. godine prvi put je doživjela da bude hipnotisana i da nekog hipnotizira. Od tada se bavi hipnoterapijom i znanstvenim istrazivanjima u kojima su alieni u sredi{tu paznje. U tom je poslu stekla i ugled i slavu.
Dr. Fiore je jedna od rijetkih terapeutkinja {to svoja saznanja i iskustva redovito razmjenjuju s ostalim znanstvenicima. Uostalom, to je bio i glavni razlog zašto se odlucila objaviti senzacionalnu knjigu “Susreti”, u kojoj ubjedljivo dokazuje da su alieni dio na{e stvarnosti.


FILMSKA VERZIJA:
Nakon sto je Orson Wels snimio svoj "Rat svjetova", mnogi reditelji su se iskusali u tom zanru. Vjerovanje u nastanjene lanete vise nikome nije strano

Pored uzbudljivih sjecanja na dramaticne susrete, u knjizi se detaljno objašnjava i tehnika prepoznavanja odre|enih naznaka koje upucuju na potencijalne zrtve dramaticnih susreta, a u zakljucku knjige se navodi lista organizacija, i imena svih istraživaca i hipnoterapeuta u Americi koji zrtvama mogu pomoci.

Deset najcescih simptoma
Dr. Fiore iskreno vjeruje da na na{oj planeti postoji veliki broj ljudi koji su imali «susrete trece vrste» ali se, zbog izvanrednih sposobnosti aliena, toga ne mogu prisjetiti. Istražujuci ovaj fenomene, americka je znanstvenica uspjela doci do nevjerovatnog uvjerenja – alieni su prisutni me|u nama i permanentno vr{e eksperimente na Zemljanima!

HILJADU LICA VANZEMALJACA:
Jedna od verzija kako bi trebalo da izgledaju vanzemaljci. Oni koji su se s njima sreli, opisuju ih kao miroljubiva bica koja imaju za cilj eksperimentirati na stanovnicima nase planete


Ona stoga poziva sve citatelje da ispitaju svoja sjecanja i da provjere nisu li i oni eventualno bili zrtve zagonetnih bica. Pri tome, ona nudi precizne instrukcije i deset najcešcih znakova koji upucuju da je neko dozivio «susret trece vrste»:

- nesposobnost racunanja vremena;
- nocne more ili snovi u kojima se javljuju alieni ili NLO-i;
- poremecaji spavanja;
- budenje sa neobicnim osjecajima u tijelu;
- pojava misterioznih ožiljaka na tijelu;
- osjecaj da vas stalno neko posmatra, nadzire ili komunicira sa vama;
- ako ste vise puta vidjeli NLO;
- neodredena sjecanja na bliske susrete sa alienima;
- neobjašnjeno izljecenje bolesti;
- reagiranje sa strahom ili uzbudenjem prilikom spomena NLO-a ili aliena.

Dovoljno je procitati najstarije epove, kronike i ljetopise; saslusati prastara narodna predanja, mitove i legende; razgovarati s domorocima Oceanije, sredisnje Afrike ili Amazonije..., i evo, zivih sjecanja na neobicna bica, koja je tesko zamisliti u suvremenom zooloskom vrtu!

Suvremena se zanost u jednom slaze: zemlja u kojoj se nalazi zooloski vrt sa svim tim zivotinjama, cudovistima i misterioznim bicima, zasigurno ne postoji na nasoj planeti. No to nikako ne znaci da su detaljni opisi svakojakih monstruma i himera o kojima saznajemo iz drevnih epova, svetih knjiga i mitova, puke tlapnje i da ne zasluzuju znanstvenu provjeru. Otkud ljudskom rodu, koji se kroz minula tisucljeca uspjesno hvatao u kostac s najrazlicitijim iskusenjima i zivotnim nedacama, potreba da uvijek iznova potvrduje svoje uvjerenje da je njegov svijet nastanjen i neobicnim, cesto opakim i krajnje neprijateljski raspolozenim bicima, koja vladaju sredinama u kojima covjek nije uspio saviti gnijezdo ni pustiti korijene.
Ako se prisjetimo, glasoviti svedski lijecnik i prirodnjak Carl von Linne (1707-1778) tek je u drugoj polovini 18. stoljecu objavio svoje znamenito djelo "Sistem prirode" ("Systema naturale") u kome je sistematizirao floru i faunu naseg planeta. Tek tada je iz znanstvene literature izbacen i znatan broj zivotinja koje je, tko zna kada i tko zna u kakvim okolnostima, stvorila ljudska masta.
No, mitoloska se stvorenja cak i dan-danas opiru svakom savjesnijem znanstvenom klasificiranju, pa se u mnogim krajevima svijeta, o njima razgovara kao o mocnim bozanstvima ili (samo) suvremenim bicima, koja zive u potaji, odmah, tu, pored nas, u nepristupacnim planinskim vrletima i prasumama, u beskraju zarkih pustinja i azijskih stepa, na ledenom sjeveru ili u mracnim morskim dubinama!
Postoje li zaista?!

Mutanti Stare Gcke
U jednom prethelenskom mitu o stvaranju svijeta, nastala iz sveopceg kaosa, Eurinoma se sparuje sa sjevernim vjetrom Borejom prerusenim u zmiju. Iz te ce strasne veze nastati sve sto Zemlja danas nosi: rijeke i mora, polja i doline, flora i fauna, pa cak i strasna mitoloska bica, nevjerojatnih oblicja, moci i osobina. Znacajno mjesto medu tim cudovisnim hibridnim bicima iz prastarih predanja pripadalo je ljudima-zivotinjama i zivotinjama-ljudima, a njih je, bar kada je rijec o staroj Grckoj, bilo velik broj - cijela jedna nevjerovatna galerija!
Prisjetimo se...
HIMERA: Zahvaljujuci grckom pjesniku Hesiodu i njegovim opisima, Himeru biste mogli prepoznati na udaljenosti od sto metara cak i po maglovitom vremenu. Radi se o monstrumu na cijem neskladnim tijelom dominiraju tri glave - glava lava, glava koze i glava zmije, mada je neki autori predstavljaju i kao troglavo cudoviste, koje riga vatru! Hesiod je zivio osam stoljeca prije nove ere i moguce da je imao prebujnu mastu. Drugim rijecima, vjerovao je u prastara predanja i legende, a i sam je precesto svojoj bujnoj imaginaciji pustao na volju. Mi, medutim, danas znamo da himere - ne postoje!


AMPHISBAENA: Uvijek budna i prisebna legendarna zvijer, s dvije glave. Druga joj je glava bila smjestena na repu i mogla se pokretati i naprijed i nazad. Kada bi jedna glava spavala, druga je bila budna i uvijek na oprezu!

BASILISK: Ovo cudoviste iz starogrcke mitologije bilo je izuzetno opasno. Svoje neprijatelje je moglo da ubija dodirom, pa cak i pogledom! Imalo je mnogo neprijatelja, ali su ga samo tri stvari mogle unistiti: ako bi se pogledao u ogledalo, pijetao koji kukurice i ako bi ga napala lasica!

MANTICORE: Izgledao je vise nego zastrasujuce - imao je ljudsku glavu, plave oci i tri reda ostrih zuba, a tijelo mu je imalo oblicje lava. Rep mu je bio kao u raka, bio je dug i prekriven ostrim (otrovnim) bodljikama, koje su se poput strijela zabadale u neprijatelje!

GRIFFIN: Kakva je to bila neobicna zvijerka?! Zamislite, predanja kazu da je bila snazna kao stotinu planinskih orlova. Jednim dijelom tijela i licila je na njih. Imala je glavu, krila i perje, kao orao, ali zadnje noge i rep bile su kao u lava. Za razliku od ostalih ptica, nosila je zlatna jaja!

Galerija monstruma
Kroz nedokucive prostore drevne mitologije jos i danas, kako vidimo, leprsaju razne utvare, nemani i dzinovski reptili. Zemlja se trese pod galopom Minotaura, snaznog cudovista (pola covjek, pola bik), cijoj muskosti nije mogla odoljeti ni Pasifaja, prelijepa supruga legendarnog kritskog kralja Minoja.
Nasuprot Minotaura, u heladskoj mitologiji, egzistira i mudra Sphinga, koja je imala lice i grudi prelijepe djevojke, a tijelo i noge mocnog lava. Umjesto ruku imala je - krila ptice. Njeni najblizi "srodnici" bili su takoder cudovisni - ptice s licem zene, sirene s ribljim tijelom i kentauri s konjskim tijelom.
Zanimljivo je, mozda, napomenuti da je egipatska Sphinga, prvobitno smatrana bicem muskih osobina, pa je na monumentalnim spomenicima arhajske umjetnosti najcesce prikazivana kao bradati muskarac. Kasnije, posredstvom Fenicana i Sirijaca, Grci su je preuzeli kao lik iz faraonskog Egipta, jos u vrijeme mikenske civilizacije.
Kod starih Grka, Sphinga je opaka zenska neman sto je stajala pred gradskim kapijama legendarne Tebe. Ona je presretala putnike i postavljala im nemoguca pitanje i nerjesive zagonetke. Sve one koji nisu znali odgovore i odgonetke, kaznjavala je strasnim prozdiranjem. Mozda je zbog toga, u 19. stoljecu, Sphinga postala simbolom vjecito opasne zenstvenosti, stiliziran kao kasnoromanticni strah od erotike.
Monstruozna bica nalik ljudima-zivotinjama nisu rijetki u mitologijama drevnih naroda. Ipak, malo ih je sa zmijskim glavama ili zmijama kao sto je bila krilata Meduza ili Georgona. Ona je imala bezbrojne zmije upletene u kosu, a njeno strasno lice sto je izazivalo nedoumicu i strah, tumaceno je kao iskonska zenska opasnost. Tko bi se usudio da pogleda Meduzi u oci, kazu prastara heladska predanja, odmah bi se skamenio, a ona je sa svojim nedokucivim zlim mocima, predstavljala istinsku opasnost za sve, pa cak i za same grcke bogove.
"Cak su i svecenice iz prethistorijske Grcke nosile maske Meduze da bi zastrasile sve one, kojima nije bilo dopusteno da uzmu ucesce u misterijama, a u klasicnoj je Grckoj glava Meduze koristena kao svojevrstan znak koji simbolizira zabranu..." - zabiljezio je u svojim djelima najbolji poznavalac grcke mitologije historicar Robert von Ranke Graves.
Slicno Meduzi bilo je i mitolosko cudoviste Lamias. Njega su stari Grci opisivali kao opako bice ciji gornji dio tijela ima oblicje lijepe i zavodljive zene, a donji dio tijela bio je nevidljiv, jer je ispod struka bio omotan ljutim zmijama. Prelijepim zvizdanjem, Lamias bi u svoju ljubavnu jazbinu namamljivala zalutale putnike i tamo ih - prozdirala!

Homo Monstrosus
Mnogi danas sva mitoloska cudovista koja svojim oblicjima nisu bila ni covjek ni zivotinja, a imala su neke karakteristike i jednog i drugog, nazivaju jednom rijecju - himere! U njihovo postojanje, pored sirotog grckog pjesnika Hesioda, vjerovali su mnogi drugi glasoviti filozofi, historicari i pjesnici antike. Cak su u postojanje neke vrste himere vjerovali i braca Limijer, Volter i Didro, koji su, kako znamo, zivjeli u XVIII stoljecu. Doduse, njihova himera nije imala tri glave - radilo se o cudovistu polucovjek-poluzivotinja!
Istodobno, glasoviti svedski znanstvenik, Carl von Linne (1707-1778), otac prirodnih znanosti, u vrijeme kada je pravio svoju klasifikaciju vrsta, pored Homo Sapiensa ostavio je prazno polje za Homo Monstrosusa.
Kako znamo, do danas nijedno stvorenje nije popunilo praznio polje u Lineovoj klasifikaciji vrsta. U prirodi, kako znamo, ne postoje ljudske ili zivotinjske himere. Nema covjeka s tijelom jarca, niti majmuna sa slonovom surlom ili orlovskom glavom.
Ali, otkud sva ta cudovisna bica u starogrckoj mitologiji?
Kako objasniti cijelu jednu galeriju monstruoznih bica koja se pominju u starom Sumeru, Indiji, drevnoj Kini ili u egipatskom faraonskom vremenu? Cak su neka od njih predstavljala bozanstva kojima su se ljudi stoljecima klanjali. Jesu li, uistinu, postojala?!... Da li je uopce u prirodi moguce ukrstanjem dobiti neko monstruozno bice koje pominju prastare sage i legende?!...
Da ste ova pitanja postavili nekom prirodnjaku s pocetka proslog stoljeca samo bi odmahnuo rukom i promrmljao:
"Glupost!... To je nemoguce!..."
Ipak, odnedavno se pocinje saputati o himerama iz naucnih laboratorija. Rijec je o zivim bicima neobicnih osobina koje su znanstvenici dobili oplemenjujuci ih novim celijama, genima ili organima!

O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pricale najfantasticnije price. Pominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli carobnjaci i fantomi, bogovi mora i bica u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!



Dogadaj se odigrao u decembru/prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajuci svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Vec danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog juznog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije cudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, podrucje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otocicima.

Na obalama otoka
Kako se spuštala noc, odlucili su da zanoce u vodama ovog tihog pacifickog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješcanu uvalu, a kako im se cinilo da otocic nije naseljen, bacili su sidra, odlucivši da se sutra pozabave istrazivanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noci James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se sluzio, otocic nije bio registriran. Precizno je zabiljezio njegov polozaj, odlucivši svoje otkrice javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.
OCIMA ILUSTRATORA:
U proslosti je ispricano bezbroj prica o otocima koji su se pojavljivali iz mora i nakon toba netragom nestajali. Njihova sablasnost obicno se vezivala za carobnjake ili za vjerovanja da na morskom dnu svoje baze imaju misionari iz svemira


Tu su noc James i Helen priuštili sebi malu svecanost. Vecerali su na palubi jastoge koje su kupili na trznici otoka Vivak, uz svijecu i bocu pjenušavog vina, diveci se tihoj juznoj noci i zivopisnom otocicu po cijim su pješcanim plazama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajuci zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noci otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjecanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospoda Helen. Sunce je vec bilo odskocilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pucina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti zivopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

Jutro bez otoka
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zakljucitibilo je da njihova jahta tijekom noci nije promijenila polozaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, zivopisnog otoka, medutim, više nije bilo.
Drugi slucaj još je neobicniji.

SVJEDOCANSTVO VELIKOG ISTRAzIVAcA: Cak je i Humboldt na svom putovanju 1799. godine opazio nekoliko fantomskih otoka

Pocetkom dvadesetog stoljeca, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su americki farmeri odlucili da gaje tu industrijsku biljku. Medutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na juznim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, americka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacificka otoka. Medutim, kad su americki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i duzinu, bili su nemalo iznenadeni, jer nisu uspjeli pronaci zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je medunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti šta se dogodilo!

Let kroz paralelne svjetove
Mogu li se cvrsti objekti dematerijalizirati i ponovo pojaviti na nekom drugom mjestu? Neki slucajevi to potvrduju, ali je pitanje kako ih objasniti.

Ujutro 6. maja 1878. Johan Celnar, profesor fizike i astronomije na univerzitetu u Lajpcigu, sjedio je sa Henrijem Slejdom, americkim medijem, u sobi za eksperimente iz parapsihologije. Niko drugi nije bio prisutan. Iznad stola za kojim su sjedili, Celner je držao obje Slejdove ruke. Minutu kasnije okrugli drveni stolic koji je stajao u blizini poceo je da se ljulja tamo-amo a gornja daska se podigla iznad ruba stola za kojim su sjedili, zatim je okrugli stolic polako kliznuo ka ovom stolu, malo se nagnuo unazad i skliznuo ispod njega.
Sljedecih minuta se ništa nije dešavalo i Slejd se upravo spremao da konsultuje svoje "duhovne kontrolore" o tome šta treba da ocekuju, kad je Celner bacio pogleda ispod veceg stola i sa zaprepaštenjem otkrio da je okrugli stolic netragom nestao. Zatim su njih dvojica pretražili sobu, ali stolic nisu našli! Kao da je u zemlju propao.

Zacudjujuca pojava
Celner i Slejd su zatim ponovo zauzeli svoja mjesta, stavivši ruke iznad stola. Slejd nije mogao napraviti nikakav neprijmijecen pokret. Nakon pet minuta Slejd je vidio svjetlosti u vazduhu, kao što se to obicno dešavalo prije nego što su mu se dogadali paranoramlni fenomeni. Ni Celner niti iko od njegovih kolega nisu nikada vidjeli ova svjetla kad su bili prisutni sesijama sa Slejdom. «Dok sam okretao glavu, slijedeci Slejdov pogled prema plafonu iza mojih leda», sjeca se Celner, «iznenada sam primijetio na visini od 1,5 metra onaj okrugli stolic kako se sa nogama okrenutim naviše spušta na sto za kojem smo sjedili…»
Ovo nevjerovatno svjedocanstvo opisuje teleportaciju - išcezavanje materije i njeno ponovno pojavljivanje na istom ili drugom mjestu. Ovaj je fenomen, navodno, usko povezan sa ostalim slicnim fenomenima - prolaskom jedne materije kroz drugu i vezivanjem cvorova bez ljudske pomoci, o cemu izvještavaju mnoga svjedocanstva iz prošlosti.
I druge sesije sa Slejdom, kojima je prisustvovao Celner, rezultirale su "nemogucim" kretanjima predmeta: u nekim slucajevima sami od sebe su se vezivali cvorovi na vrpci, koži ili cak svinjskom crijevu dok ih je Celner držao ili ih jednostavno samo posmatrao. Jedna seansa cija je namjera bila da se povežu dva drvena prstena nije uspjela - ali se seansa završila tako što su ta dva prstena balansirala «na memoguc nacin" na središnjoj nozi okruglog stolica ciju smo teleportaciju vec opisali.
Kad se taj dogadaj zbio, stolic je bio izvan Slejdovog domašaja. Da bi se ti prstenovi navukli na nogu stola, bilo je potrebno rastaviti sto na dijelove pa da ga ponovo sastaviti!





Cudesne moci Sai Babe
Celnerovo djelo o parapsihološkim fenomenima sastoji se od nekoliko debelih svezaka, ali je samo neznatan dio ovog materijala dostupan javnosti. U njemu se nalazi i izvještaj objavljen 1932. godine u casopisu «Journal» americkog Udruženja za parapsihološka istraživanja. Izvještaj je napisao V. Batn, tadašnji predsjednik Društva, koji je prisustvovao eksperimentima medija Mardžeri Kandon.
U tim eksperimentima duh Mardžerinog umrlog brata, Voltera, navodno je stavljao i vadio male predmete iz raznih vrsta kutija, najcešce kartonskih, zatvorenih samoljepljivom trakom, te cvrsto zakljucanih drvenih i metalnih kutija. Ovo je radeno više puta, a za to vrijeme Mardžeri Kandon je bila vezana za stolicu. Kad su ti predmeti teleportirani iz kutije u kutiju bilo je lako provjeriti tu cinjenicu.
Godinama kasnije, Uri Geler je tvrdio da je uspjevao teleportirati ne samo manje predmete nego cak i ljude i životinje, ali to nikada nije i znanstveno potvrdeno. Ipak, mnogi uglednici bi se zakleli da se jedne prilike Geler iznenada pojavio na ustakljenoj verandi svog prijatelja Andrije Puharica u Osining, u državi Njujork, nakon što je trenutak prije šetao Menhetnom, koji je od Osininga udljaljen jedan sat vožnje automobilom.
Indijski guru Sai Baba je posebna prica. Njegova specijalnost je materijaliziranje malih predmeta; najuobicajeniji poklon je sveti prah vibhuti, praškasta siva supstanca, koja se koristi za lijecenje. Zapadnim parpsiholozima koji su ga posjetili nikada nije dozvoljeno da mu nametnu neku kontrolu. Medutim, Karlis Osis i Erlendur Haraldson uspjeli su, navodno, da prekontrolišu jednu od Babinih haljina i nisu našli na njoj džepove ili neka druga skrovita mjesta. A nije bilo ni znakova vibhutija niz rukave, što bi se moglo ocekivati ako ga je Baba istresao iz rukava u ruku.

Inteligentni projektili
Primjeri ociglednih teleportacij, prenošenja materije kroz materiju, poznati su i kao "slucajevi kucnih duhova" u kojime se u zatvorenim sobama dešavaju nevjerovatne pojave, najcešce kamenje ili drugi predmeti pristižu iz - niotkuda. Ponekad nisu vidljivi sve dok ne udare u neki predmet. Možda se najpoznatiji slucaj ove vrste dogodio 1903. Neki geolog, V. F. Grotendik, izvodio je geodetska mjernja na Sumatri. Jedne noci dok je spavao u kolibi pokrivenoj debelim slojem lišca, odjednom ga je probudilla «kiša» kamenja koje je padalo po njemu i svuda oko njega.
To se ponovilo i sljedece noci dok je ležao budan. Ocito, kamenice su dolazile s krova ali on nije mogao naci rupe u lišcu kroz koje je kamenje prolazilo. Uz sve to, kada je trecu noc pokušavao da uhvati poneki kamen, on bi istog casa promijenio pravac! To se ponovilo nekoliko puta.
"Inteligentni projektili" ove vrste nisu neobicni u "slucajevima kucnih duhova". Ali, u velikom broju slucajeva dešavalo se da odredeni predmeti misteriozno išcezavaju, mada postoji samo jedan kratki znanstveno obradeni izvještaj koji potvrduje istinski nestanak nekih predmeta.

Nepoznate dimenzije
Dogodilo se to nekoj gospodi Kogelnik u Londonu 1922. godine cije je kucanstvo mjesecima uznemiravano raznim nestašlucima "kucnog duha". Ali jednoga dana dzbilo se nešto krajnje nevjerovatno. Njen muž prica:
"Kad je moja žena vidjela kako joj sjekira nestaje pred ocima izašla je iz sobe. Sve se ovo dogodilo izmedu 10 sati i podneva."
Može se navesti znatan broj prilicno uvjerljivih slucajeva teleportiranja - išcezavanja i ponovnog pojavljivanja – razlicitih predmeta. Postoji sve više dokaza da nam se to dešava u svakodnevnom životu. Telepatija se javlja mnogo cešce, ali ni teleportacije zasigurno nisu tako rijetke kako bi se moglo pretpostaviti na prvi pogled.
Šta sve ovo znaci?
Odgovor leži, kažu neki parapsiholozi, u cinjenici da prostor ima i cetvrtu dimenziju, ili cak i više nama nepoznatih dimenzija. Drugim rijecima kad se predmeti pojavljuju ili išcezavaju, oni se tada krecu cetvrtom ili jednom od tih dimenzija.
Ovo je savršeno razumna hipoteza, ali naravno postoje i dodatna objašnjenja. Jedna hipoteza kaže da predmeti postaju nevidljivi samo privremeno. Ali, ona ne bi mogla da objasni izlazak predmeta iz zatvorenih kutija. S druge strane, halicinacije - jedno drugo cesto ponudeno objašnjenje - ne mogu objašnjavati slucajeve u kojima se odvija trajna strukturalna promjena - kao što su cvorovi na Celenrovim vrpcama. Tamo gdje je materija prošla kroz drugu materiju u obicnom trodimenzionalnom prostoru, ona je možda rastavljena, prenesena atom po atom i opet ponovno sastavljena. Ili su možda doticni atomi ucinjeni "pasivnima" i nekohezivnim, tako da nisu djelovali jedni na druge dok su prolazili jedan kroz drugi?!…





Paralelni svjetovi
Neki znanstvenici teleportaciju objašnjavaju "kvantnim provodenjem", u kojem jedna atomska cestica na "nemoguc" nacin prodire kroz barijeru energije: cestica se vidi kao da se probija kroz neku barijeru koja je suviše visoka da bi se preskocila. Možda bi se moglo i prihvatiti da je transpot materije kroz materiju fenomen "kvantnog provodenja" ali se tada postavljaju mnoga druga pitanja na koja znanost još uvijek nema racionalne odgovore.
Ako cetvrta dimenzija uistinu postoji ona otvara zapanjujucu mogucnost postojanja beskonacnog broja drugih dimenzija – koje cine neogranicen broj univerzuma paralelnih sa našim. A to vec prelazi u – znanstvenu fantastiku!

Nomadska arapska plemena Hejaza danas su sve prije nego praznovjerni ljudi. Strogi i nemastoviti uticaj puritanskog vehabizma ostavlja vrlo malo prostora za bilo sta drugo osim doslovnog tumacenja zivota. Jedini izuzetak koji zatekoh tamo bila je prica o El-Arabu (Arapin).

Misterija El-Araba
Izgleda da je El-Arab bio ili velika varalica ili veliki carobnjak - ili prvi covjek koji je koristio elektricnu struju. Prije tri ili cetiri stotine godina, on se pojavio u oblicju pustinjaka i zatrazio utociste u jednom malom selu. Poslije rasprave u kojoj su njegova tumacenja vjere stanovnistvu izgledala odvec liberalna, protjeran je u divljinu. Cinilo se, medutim, da se to mjesto dopalo El-Arabu. Prica se da je iz pjescanih dina, koje su bile udaljene oko jednu milju, usmjeravao duge bljeskove munja prema nesrecnim seljanima, sve dok ga nisu bezvoljno pozvali da se nastani kod njih.
Vise nije bilo rasprava o vjeri. Umjesto toga, El-Arab je provodio vrijeme demonstrirajuci svoje munje i prosirujuci svoje teorije. Prema njegovom ucenju, munja, kao i sve ostalo, ima prakticnu primjenu. On je naucio kako da njom ovlada i da je potcini svojoj volji. Kada su mu prigovarali za opjsenarstvo, on se jednostavno smijao. Putnicima je demonstrirao munju zatvorenu u glinene lonce. Na zalost, veoma je malo njegovih aktivnosti koje su poznate, izuzev ove: kada bi neko bio nestrpljiv da cuje za vijest iz daleka, El-Arab bi malko otvorio lonac i pozvao munju da donese poruku, usmjeravajuci je u pravcu zeljene vijesti. Suknuo bi dim i cuo se ostar pucanj, a munja bi u obliku raslji izletjela iz posude. Potom bi otvorio drugi lonac "u koji se vracala munja brza od svjetlosti", a u njemu bi se, gle cuda, vidjela zelena vatra. EI-Arab bi ovo protumacio i dao zeljeno obavjestenje "koje se uvijek pokazivalo ispravnim".
U njegovom normalnom zivotu nista nije izgledalo cudno. Najcudnije je bilo to sto su putnici obicno slijedili svjetlost kad bi se izgubili u pustinji i bezbjedno stizali u selo.


Kad je umro, govorilo se da je u tom naselju zivio gotovo 250 godina. Nikakvo cudo da su generacije rasle ne smatrajuci nicim posebnim ni njega ni munje. No, kad je umro, bio je to zestoki sok. Kao sto je bio obicaj kad umre postovani covjek, njegovo tijelo je zakopano na mjestu gdje je umro: u pustinjskom pijesku jedne dine pored seoskog bunara. Kad su se seljani vratili s pogreba, primjetili su da je El-Arabova kuca nestala!
Lokalni svijet ne samo da nikada nije vidio slican fenomen, vec nije ni cuo za nesto slicno. Kao sto mi rece jedan covjek: "Moze izgledati cudno, ali na kraju krajeva bio je samo jedan El-Arab. Da ih je bilo dvojica, vjerovatno bi i drugi umro na isti nacin."

Izmedu istine i maste
S naucnog gledista, smatra autor ovog zanimljivog teksta Idriz sah (“Orijentalna magija”, str. 101, BIGZ, Beograd, 1989), nekoliko stvari iznenaduju onoga ko proucava orijentalne price o carobnjacima. Prije svega, izgleda pomalo sokantno da je ucinjeno tako malo u proucavanju istocnjackog blaga da bi se, gdje je to moguce, odvojila stvarnost od maste.
U mnogim slucajevima izgleda da u ovim pricama postoji neki podsloj, sto se posebno odnosi na price o carobnjacima - pojedincima. To, naravno, ne znaci da su te price u potpunosti istinite: to znaci da ima jos mnogo toga sto se moze nauciti iz orijentalne magije.
Citajuci izvjestaje o cuvenim opsjenarima i razgovarajuci s ljudima medu kojima su zivjeli, covjek dolazi do zakljucka da istocnjacki svijet nije lakse prevariti od svijeta iz drugih krajeva. U upravo navedenoj prici, na primjer, Arapi koji je prepricavaju nisu skloni da se dive EI-Arabovim fascinantnim cudima. Istorija pokazuje da su oni, u sustini, prakticna rasa. Otuda bi trebalo ocekivati da njih vise interesuje kako je stekao moc i da li se ona moze kopirati i primijeniti u svakodnevnom zivotu. Stoga je, u svrhu proucavanja, korisno da se sakupe sve price o opsjenarstvu.





Sadorna od Bagdada
Carobnjak koji je bio jako trazen u vrijeme prvih bagdadskih kalifa bio je poznat kao Sadoma. Imao je obicaj da putuje kroz pustinjska prostranstva "da bi razgovarao s duhovima". Mnogo puta je nailazio na putnike koji su vapili za vodom i bili na samrti. Prica se da je, iako nikada nije nista nosio sa sobom, uvijek bio sposoban da nekim cudom stvori vodu i socno voce da bi povratio iscrpljene. Ima nekoliko zapisa o ovoj vrsti magije. Jedan takav carobnjak (ciju je hranu nosila u pustinju carobna ptica Rok, koja je poznata citaocima "Hiljadu i jedne noci") bio je sposoban da bespomocne putnike natjera da jedu cak i kad su bili u besvjesnom stanju.
Cak i danas poneki putnici pricaju da im se desavalo da obamrli od gladi utonu u san. Kad bi se probudili, kazu da im se cinilo da u snu vide pravi put koji vodi kuci, otisnut na pustinjskom pijesku. I tada bi im se vracala snaga. Moguce je da je podsvijest bila na neki nacin stimulisana za vrijeme sna i da im je u pomoc pristizalo ono cudno sesto culo koje sticu ljudi iz pustinje.
Izgleda da bilo kakve emocije podizu mentalnu snagu na visi nivo. To bi, svakako, moglo biti objasnjenje za mnoge magijske fenomene. Obicno se konstatuje da su emocije (pozuda i strast za vlascu) ono sto ljude goni na cudotvorna djela. Psiholozi - i istoricari - tvrde da je dovoljna mala neravnoteza mozga koja ce natjerati covjeka da povjeruje kako moze kontrolisati prirodu, jer on to zeli vise od svega ostaloga. Interesantan je magijski stav o ovome. Carobnjaci kazu da je covjek sposoban da se izdigne iznad prirodnog reda stvari i da dade oduska svojim zamislima, tek u trenutku kad su emocije podignute na nivo visi od prirodnog. Ovdje ponovo dolazimo blizu stanja poluzanosa i stanja ludila.
Ovaj obrazac je ocigledan i u lokalnoj prici iz Altankola - Zlatna rijeka - u Tibetu. Uticuci u jezero Sing-su-laj, potok sa sobom nosi cestice zlata koje se hvata u kozije mjesine razapete u vodi. Legenda kaze da se jedan tibetanski carobnjak zakleo da ce postici kontrolu nad zlatom, tako da ce biti dostupno samo onima koji ga budu dostojni.
Rezultat toga bio je dogovor carobnjaka i rjecnog boga. Otada, kad god zaprijeti opasnost zemlji, zlatni nanos presusuje. Tvrdi se da je ovo pojavljivanje i nestajanje zlata zabiljezeno u vise navrata, prije i poslije rata s Kinom.

Siltim Mudrac
Siltim, jedan arapski opsjenar, njegovao je umijece poprimanja bilo kog oblika po svom izboru. Zaljubivsi se u liepu djevojku koja ga nije voljela, njegova ljubav dosegla je takve visine da se povukao na jedno pusto mjesto uz rijeku da bi gajio svoje osjecaje.
Poslije dvije godine, za vrijeme kojih kazu da je naucio jezik riba i bio sposoban da svoje moci prenese daleko po svojoj volji, otkrio je kako ce dozvati sebi djevojku u gluho doba noci. Ona je bila svjesna da ga posecuje. Njenim pricama o snovima koje je sanjala moglo se vjerovati, ali je ona drzala da carobnjak zivi u cudesno raskosnoj palati, iako je svima bilo poznato da on nije imao nista vise od uboge kolibe podignute na obali rijeke.
Kada su djevojcini rodaci postali nestrpljivi, jedan od njih se osmjeli i ode do pustinjakove kolibe ne bi li mu ovaj podario ono sto je prizeljkivao - opsjenarsku moc. Opsjenar ga je lijepo primio i priznao mu da zaista posjeduje moc da svoju kucicu – po zelji - pretvori u mermernu palatu, ali mu nije odao tajnu na koji to nacin cini.
Cim se posjetilac vratio da to saopsti svojoj rodbini, djevojka je stvarno nestala. Nestao je i Siltim, a prica kazuje da se o njima vise nikada nista nije culo.

Zasto je fizicar i astronom Dzems Hopvud Dzins smatrao da bujica znanja tece prema nemehanickoj stvarnosti i da Svemir postepeno slici prije velikoj misli negoli velikom stroju!

Sve religije svijeta uvjerene su u postojanje duhovnog svijeta i, dakako, duhovnih bica. Kakav je stav savremene znanosti?! Buduci da je ona utemeljena na materijalistickim temeljima, ovo se pitanje doima gotovo izlisnim. Da li je bas tako?!
“Ima naucnog osnova da se vjeruje u postojanje svjetova izvan ovog kojeg smo dosad opazali!”- objavio je 1982. godine beogradski znanstvenik profesor dr. Branko Lalovic, parafrazirajuci tvrdnje zapadnih znanstvenika i polazeci od vremena nastajanja kvantne mehanike, kada se moglo naslutiti da nesto nije uredu s nasim videnjem Univerzuma.

Svijet sacinjen od duha
Prica je mnogo slozenija nego sto se naoko cini i tesko ju je laicima objasniti i uciniti razumljivom. Zapocinje od toga da je dokazano da postoji odnos izmedu dviju cestica (fotona), cak i u slucajevima kada ih nikakav signal nije mogao povezivati, izuzev ukoliko bi se kretao brzinom vecom od brzine svjetlosti. To je zbunilo ucenjake i otvorilo vrata sumnjama: ako se pretpostavi da se usaglasavanje ponasanja fotona postize razmjenom informacija, onda priroda od nas krije mogucnost prenosenja signala brzinama vecim od granice, koju postavlja - Ajnstajnova (Eistein) Teorija relaviteta, a gotovo da je nemoguce zamisliti prenosenje signala nadsvjetlosnom brzinom.
Postoji, medutim, mogucnost da cestice medu sobom komuniciraju nekim kanalima koji leze izvan poznatih znanstvenih zakona o prostoru i vremenu. A tu nam mnogo ne pomaze pozitivisticki pristup u egzaktnim znanostima, vec bi u pomoc morali pozvati i filozofiju intuitivnog poimanja prirode. Ali, da se ne bismo upustali dublje u ovaj problem, oslonicemo se na saznanja najugledniji svjetskih znanstvenika. Tako je engleski astronom i fizicar Artur Edington (Arthur Eddington) (1882-1944), tvrdio da tvar od koje se sastoji svijet jeste tvar duha !
Jedan drugi znanstvenik svjetske reputacije, Bernard Bavink (1879-1947), filozof prirode, svojevremeno je pisao: “Materijalni svjetski poredak cini nam se danas kao mozda prolazna materijalizacija jednog posve duhovnog koncepta”, a nobelovac Maks Plenk (Max Planck) (1858-1947), bio je jos direktniji i jasniji: “Kao fizicar, dakle, kao covjek koji je cijeloga zivota sluzio najtreznijoj znanosti, zacijelo ne mogu biti osumnjecen kao vjerski zanesenjak. Stoga vam, nakon svojih istrazivanja atoma, kazem ovo - ne postoji materija sama po sebi! Sva materija postaje i postoji samo kao rezultat sile koja izaziva titranje atomskih cestica i drzi ih na okupu u atomu, kao najsicusniji Suncev sustav. No, kako u cijelom Svemiru nema ni razumne, ni vjecne sile same po sebi, moramo pretpostaviti da iza te same sile stoji neki svjestan razuman duh. Taj je duh prauzrok sve materije!...”




Cestica i anticestica
S vremena na vrijeme, javljali su se i drugi znanstvenici. Tako je ugledni engleski matematicar, fizicar i astronom Dzems Hopvud Dzins (James Hopwood Jeans) (1877-1946), smatrao da bujica znanja tece prema nemehanickoj stvarnosti i da Svemir postepeno slici prije velikoj misli negoli velikom stroju!
Ako se zagledamo jos dalje u proslost, naci cemo da je jedan od najpoznatijih europskih fizicara i matematicara, Nizozemac Kristijan Higens (Christiaan Hygens) (1629-1695), vjerovao da je ukupna energija Univerzuma stalna i da su svi oblici energije pretvorivi jedan u drugi. Ovu su tvrdnju nadopunili Herman fon Helmoholc (Herman von Helmoholtz) (1821-1894) i Albert Ajnstajn (1879-1955), tvrdeci da se energija ne gubi i da ne moze nestati!
Prije cetrdesetak godina, u oktobru 1959. godine svjetska je stampa objavila iz Stokholma (Stocholm) vijest o dodjeli Nobelove nagrade za fiziku znanstvenicima - Emiliu Segreu i Ovenu Cemberlajnu (Owen Chamberlain). Njih dvojica otkrili su postojanje antiprotona, to jeste da materija postoji u dvije forme - kao cestice i anticestice!
“Prema jednoj od temeljnih pretpostavki nove teorije, uporedo sa materijalnim, moze da postoji i drugi svijet ili antisvijet, koji je izgraden od - antimaterije. Taj antimaterijalni svijet sastojao bi se od atomskih i subatomskih cestica koje se okrecu i titraju u orbitama suprotnim onima u svijetu kojeg poznajemo. Ako bi se ta dva svijeta ikada sudarila, oba bi bila unistena u zasljepljujucem bljesku!”- pisali su, u to vrijeme, o senzacionalnom otkricu dvojice fizicara svjetski znanstveni listovi.

Stvar vremena
Poznati americki astronom i fizicar Karl Sagan (Carl) otisao je i korak dalje, razmisljajuci o putovanju kroz vrijeme, navodeci da ima veoma uglednih fizicara u Americi i svijetu, koji otvoreno zastupaju hipotezu o postojanju dviju alternativnih povijesti, dviju podjednako valjanih stvarnosti - duhovne i materijalne - koje usporedo postoje - jedne u kojoj se, dakle, nalazite i druge u kojoj nikada niste rodeni!
“Mozda samo vrijeme ima citavo mnostvo potencijalnih dimenzija, usprkos cinjenici sto smo mi osudeni da koristimo samo jednu od njih!” - zabiljezio je Sagan.
Ima ucenjaka koji vjeruju da je samo stvar vremena kada ce se i znanstveno dokazati ono sto govore sveti tekstovi i religijske knjige da duhovni svijet, u kome sve vrije od zivota, prozima ono sto nazivamo nasom stvarnoscu, nasim vremenom, nasom prostorono-vremenskom dimenzijom, nasim Univerzumom. To je nesto sto nam uveliko odreduje sudbinu od samog rodenja. A cim se to dokaze, nece biti tesko naciniti korak dalje i dokazati - postojanje dzinna i ostalih duhovnih

Ko to tamo kucka?
Da li je uistinu moguce pozivati duhove s onog svijeta? Mnogi znameniti pisci, istrazivaci, znanstvenici i politicari iz prošlosti iskreno su vjerovali da je to moguce. Spiritizam nije okretao samo stolove nego i glave, kojima ipak nije manjkalo duha...


Jao! Jao! Ima li koga?!...
Ako ste ovdje, brojte do dvadeset!
Samo nekoliko trenutaka kasnije, dvadeset je udaraca odzvonilo usred gluhe noci.
Sve je pocelo 1847. godine u nevelikoj kuci utonuloj u preriju, nedaleko Hydesvillea, u drzavi Njujork. Ista neobicna scena ponavlja se svake veceri otkad je porodica Foks u nju uselila. Ni otac, ni majka, niti ijedna od njihove tri kceri se ne micu. Kilometrima unaokolo nema žive duše. Nema nikoga, pa ipak... Udarci se cuju, namještaj se sam od sebe pokrece. Skripe podovi.
STA SE KRIJE S DRUGE STRANE OGLEDALA:
Iako savremena znanost neosporava mogucnost duhovnog svijeta, drevna civilizacije i sve religije svijeta smatraju da je duhovni svijet dio nase stvarnosti

Dijalog je uspostavljen
Jedne noci, gospoda Foks uplašena i uzbudena, odluci da se obrati tom cudnom šumu:
"Jeste li vi, ljudsko bice?!" – upitala je. – "Ako jeste, potvrdite to jednim kucanjem. Ako ste duh, kucnite dva puta!..."
Odgovor je stigao uskoro: kuc, kuc!
Poruka je, dakle, primljena. Od tada, odgovarajuci kucanjem na postavljena pitanja, stanar-fantom prica svoju dramaticnu pricu. Zove se Carls Rajan (Charles Ryna). Tvrdi da ga je ubio bivši vlasnik farme i zakopao u podrumu.
Istinita prica?!... Ili neukusna šala?!...
Ipak, na odredenom mjestu u kuci pronadene su tri kosti i cuperak kose. To je dovoljno da mašta porodice proradi nevjerovatnim zakljuccima. Prica o duh Carlsu Rajanu ubrzo je obišla susjedstvo, zatim drzavu Njujork (New York), a onda i Sjedinjene Americke Drzave. Spiritizam je roden!
Senzacionalno: uspostavljen je dijalog sa živim duhovnim bicima!

Abeceda za duhove
Od tada, duhovi se pojavljuju gotovo svugdje. Njihov omiljeni jezik je pucketanje, udaranje, kuckanje. Prakticniji duhovi stvaraju spiritisticku abecedu. Svakom slovu odgovara odredeni broj udaraca koji odgovara njegovom mjestu u abecedi. A = 1, B= 2, C=3... Z = 26.
Duhovne osobe s drugog svijeta ne razgovaraju direktno s ljudima. Potreban je posrednik koji ce prenositi njihove poruke i materijalizirati njihovo prisustvo. Potreban je medij! Spiritista!

DUH SNIMLJEN KAMEROM:
Iako mnogi osporavaju ovaj snimak, analiza je pokazala da se neradi o vjestoj fotomontazi



Godine 1854. u Americi ima više od tri miliona spiritista, koje trenira desetak hiljada medija. U meduvremenu, spiritizam je prešao Atlantik, osvojio Englesku, Njemacku, a potom i Francusku.
Tu ce se, pod vodstvom jednog spretnog ucitelja iz Liona uzdici na nivo doktrine.Clanovi ovih udrzenja postat ce i najugledniji ljudi iz kulturnog i javnog zivota, poput Viktora Igoa i drugih.

Envoutement! Ova rijec u rijecniku crne magije oznacava cin pravljenja voštane figure ko-ja vjerno predstavlja lice, tijelo i posebne karakteristike osobe, kojoj se želi nanijeti zlo. Zahvaljujuci crnomagijskim obredima, osoba predstavljena figurom pretrpit ce sve bolove i poniženja koje joj je carobnjak namijenio!

Dok napada voštanu figuru, carobnjak ponavlja crnomagijske cini i bajanja koja izazivaju prelaz bolova, nevolja i pat-nji na ljudsko bice, ma gde se ono tog trenutka nalazilo. Tako, ako se iglom ubode zglob koljena voštane figure, osoba koju ona predstavlja pretrpjet ce jak bol u koljenu. Medutim, ako je igla ubola srce voštane figure, osoba ce istog casa umreti!

Zavjera protiv Ramzesa III
Envoutement se može vršiti i u dobroj (bijeloj magiji), ali se najcešce vrši u lošoj namjeri (crna magija). Postoji zapis o slucaju mornara koji je za vrijeme okršaja na moru pogoden strijelom ravno u oko pa je trpio neopisive bolove. Prijatelji su tada napravili njegovu figuru sa strijelom u oku i odnijeli je u poznato Bogorodicino svetilište u Siriji. Bogorodica je izgovarajuci magicne Rijeci moci izvukla strijelu iz oka voštane figure i istog casa je ispala i strijela koja se nalazila u oku zlosrecnog mornara i bol je odmah prestala!

ZAVJERA PROTIV FARAONA:
Da blagovremeno nije otkrio urotu, mozda bi i Ramzes III bio zrtva crnomagijskih rituala sa vostanim figurama


Jedan od najstarijih primjera upotrebe voštane figure u svrhu ponižavanja, nanošenja boli i ranjavanja ljudskog bica, pronaden je na jednom egipatskom papirusu na kojem je zapisan slucaj zavjere koja je kovane protiv faraona Ramzesa III. Kralj je postao omražen i nekoliko dvorskih dama i viših oficira u sprezi sa cuvarom tajnih magijskih znanja i vještina, željeli su da ga uklone i na njegovo mjesto postave nekog Pen-ta-urta.
Da bi to ostvarili u svoju su službu uzeli najmocnijeg carobnjaka tog vremena, zvanog Huia, koji je nadaleko bio po-znat po svojim magijskim znanjima. Pošto su mu dali Knjigu o ma-giji iz Kraljevske biblioteke u Tebi, naredili su mu da usmrti faraona i njegove prijatelje i pristaše. Hui je od voska napravio figure Ramzesa III i svih njegovih prijatelja i po svoj prilici na njima napisao njihova imena. Istodobno je napravio i hamajlije na kojima je ispisao zagonetne Rijeci moci i bacio cini na nekog covjeka kome je onda naredio da odnese te predmete u faraonovu palatu gdje je trebalo da štetno uticu na faraonovo zdravlje.
Me-dutim, zavjera je otkrivena, predvodnici su uhapšeni i jedanaest sudija im je sudilo
zbog veleizdaje. Konacno je oko cetrdeset ljudi i šest žena pogubljeno, a nekolicini drugih zavjerenika omoguceno je da izvrše samoubistvo.

Fantasticni dometi egipatske magije
Mnogi ugledni istraživaci prastare magijske baštine, uvjereni su da je magija faraonskog Egipta bila najimpresivnijih dometa. Zahvaljujuci upravo tome, smatraju mnogi, egipatsko se carstvo tako dugo i ocuvalo. No, zasigurno, magijske su se vještine koristile cesto i u mnogim takoreci obicnim, svakodnevnim prilikama.

ZRTVE MAGIJSKIH OBREDA:
Niko danas ne zna broj zrtava mracnih magijskih rituala, ali mnogi smatraju da ih je u povjesti covjecanstva bilo na stotine hiljada

Jedna od prica napisanih na Paprusu Vestkar , koji se danas cuva Berlinskom muzeju kazuje da je neki egipatski carobnjak po imenu Ubaner uvijek sa sobom nosio vosak, kojeg je cuvao u kutiji napravljenoj od bijelog zlata. Jednoga dana, kada je saznao da njegova supruga ima ljubavnika, njegov sluga mu je doneo tu kutiju i on je izvadio vosak iz nje, na-pravio model krokodila dug sedam lakata i nad njim izgovorio tajne magijske Rijeci moci, što mu je omogucilo da se pretvori u živog krokodila. Sluga je zatim – prema dogovoru - uzeo model, bacio ga u rijeku i carobnjak je postao ogromni, grozni krokodil koji je prožderao ljubavnika svoje žene, kada je ovaj ujutro otišao na rijeku da se okupa!

ZABORAVLJENE RECEPTURE:
Najmocniji magijski rituali cuvani su u strogoj tajnosti i do njih nije mogao nitko nepozvan doci


Poznata je i prica o egipatskom kralju Nektanebu koji je za vrijeme jedne bitke na moru od voska napravio modele brodova i ljudi i stavio ih u posudu s vodom. Onda je uzeo u ruku prut od abonosa i, pošto je u ime Amena od Libije, izgovorio izvjesnu magijsku formulu, modeli njegovih brodova i ljudi poceli su da se pokrecu, napadaju i potapaju modele brodova njegovih neprijatelja. Dramaticna bitka na moru, kaže Paprusu Vestkar, okoncala se potpunim trijumfom flote egipatskog kralja Nektaneba.

Mitovi i legende o snaznim dzinovima, nerijetko zlim jednookim cudovištima, kiklopima, vec se tisucama godina prenose, s koljena na koljeno, uzbudujuci ljudsku maštu. A u svakom mitu, kazu, ima bar jedno zrno istine!

Ovu zanimljivu storiju zapocet cemo jednom dobro poznatom antickom legendom, koju su ovjekovjecili i drevni helenski
umjetnici. Radi se o - Bitki Bogova s titanima! U Pergamu (grc. Pergamon), starom gradu na sjeverozapadu Male Azije, prijestolnici nekada mocnog Pergamskog carstva (III-II st. pr.n.e.) i svojevrsnom epicentru helenske kulture, prije svega kiparstva, sve do naših dana se sacuvalo umjetnicko djelo izuzetne kulturno-histortijske vrijednosti - cuveni Pergamski oltar!



Legendarna licnost
Oltar je posvecen najstarijem i najpoštovanijem bogu starih Grka, bogu Zeusu, pa ga mnogi danas nazivaju još i - Zeusovim oltarom. Na visokom reljefu stamenog kamenog friza, nepoznati su majstori uklesali borbu na život i smrt u kojoj ucestvuje veliki broj osoba. Scena djeluje autenticno i puna je dramatike: dok gorostasni titani (?!) ljutito bacaju ogromne gromade stijenja, iz Zeusovih ruku blješte munje i udaraju gromovi!
Oni koji poznaju velicanstvenu Heladu (Stara Grcka), dobro im je poznato da je prekrasni Pergamski oltar, samo jedno od drevnih djela za koje se kaže da predstavljaju istinsku kulturno-historijsku dragocijenost. Njegovu neprocjenjivu vrijednost potcrtava i cinjenica što je, na žalost, jedina sacuvana ilustracija jednog od cestih umjetnickih motiva antike - bitke grckih Bogova s titanima - a pitanje na koje cemo u ovom zanimljivom dosijeu pokušati odgovoriti jeste - da li se radi samo o interesantnoj legendi ili je na našem planetu nekad, u davnoj prošlosti, kako neki autori vjeruju, uistinu živjela rasa divova!
Istraživaci koji su proteklih desetljeca pokušavali doci do ogovora na ovo neobicno pitanje, došli su do neupitnog zakljucka: gotovo da nema naroda u prošlosti koji u svojoj usmenoj tradiciji nije ostavio uzbudljiva predanja ili umjetnicka djela o nezgrapnim, najcešce opakim divovima ili jednookim cudovištima.
Storije o njima uzbudivale su pucanstvo stare Grcke. Prisjetimo se: Kiklop, jednooko cudovište, bio je pomocnik grckog boga Vulkana; Argus je, s druge strane, bio cudovišni div sa stotinu ociju; Atlas ili Atlant, simbolizirao je diva koji na svojim ledima nosi cijeli svijet...
Slicne nam sage stižu iz Skandinavije, sa dalekog sjevera, iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, iz srednje Azije, iz Kampucije, drevne Kine i Indonezije, Sjeverne i Južne Amerike...



Cak i tradicije najveceg broja dojucerašnjih kanibalskih plemena u Papui Novog Gvineji govore o "bijelim Bogovima gorostasnog stasa, koji su živjeli prije njih i koji su obecali da ce se jednoga dana vratiti"...
Na Zemlji je bilo dzinova
Džinovi se gotovo po pravilu pojavljuju i u arapskim legendama i pricama, prisjetimo se "Hiljadu i jedne noci", kao i u najstarijim indijskim epovima, koji sežu sve do prastarih vremena u kojima su nastajale velicanstvene tradicije vedske kulture.
O divovima govore i najstariji epovi svijeta, kao što su staroindijska Mahabharata, sumerski Ep o Gilgamešu ili Homerova Odiseja. O njima kazuju egipatski papirusi i svete knjige Talmud, Stari zavjet, Biblija i Kur'an.
"Na zemlji je bilo džinova" - citamo u Bibliji - "narocito od vremena kada su sinovi Božiji odlazili do kceri covjecijih i one im pocele radati djecu..." Slicnu konstataciju nalazimo i u Genezi (Knjiga postanka) u kojoj se doslovno kaže: "Tada su na zemlji prebivali divovi!..."

Nema nedvojbenih dokaza. Nema nalaza lobanja ili kostiju. Nema uginulih, zarobljenih i ubijenih. Nema grobova. Nema jasnih fotografija, niti autenticnih filmskih snimaka, ali se o divljem, snjeznom covjeku, ipak, gotovo sve zna...

To je medvjed! Ne, majmun! Mozda, covjek?! Ili odmetnuti razbojnik? Pustinjak koji je pobjegao od ljudi i svijeta? Posljednji neandertalac koji je zaostao na putu evolucije? Prezivjeli gigantopek iz treceg roda primata, koji je davno išcezao, dok su se dva reda razvila u dva smjera - jedan u majmuna, a drugi u covjeka?
Što je, zapravo, snjezni covjek?
Da li uopce postoji?
Takva sumnja ni najmanje ne postoji kod Tibetanaca, Kašmiraca, Nepalaca ili prostodušnih himalajskih vodica Sherpasa. Postoji u njihovim vjerovanjima, sagama, mitovima i legendama, ali i u cestim uzbudljivim kazivanjima oko vatre, dok sjede ispunjeni tjeskobama i dok zestokom himalajskom rakijom, koju nazivaju "arak", razbijaju strahove i utoljuju zed. U tim je trenucima postojanje snjeznog divljeg covjeka neupitno. On egzistira, on je tu, u studenoj pomrcini, iza prve nepristupacne stijene, ceka i vreba!

Misteriozno bice
Tibetanci ga nazivaju mi-go, što bi se moglo prevesti kao prljavi covjek, Nepalci su mu dali ime metchkangami, što doslovno znaci prljav, smrdljiv, odvratan, jednom rijecju - uzasan; na Pamiru ga zovu alma; na Kavkazu almas ili almast; u istocnom Sibiru chuchunaa (cucuna); a u Kanadi i Sjedinjenim Drzavama "bigfoot" (veliko stopalo, velikonozac) i sasquatch, kako su ga nekad nazvali Indijanci. U juznom Brazilu i prostranoj Amazoniji, gdje sam sa znanstveno-novinarskom istrazivackom ekspedicijom boravio u ljeto 1990. godine, saznao sam za njegova tri rodaka - mapinguary, capelobo i pelobo; u Equadoru, Kolumbiji i Venezueli zovu ga jednostavno didi, ali je u latinskoj Americi njegovo najcešce ime - mono grande, što na španjolskom jeziku znaci - veliki majmun!
Divlji covjek nosi još nekoliko imena, ali je - zasigurno - njegovo najpopularnije ime jeti, vjerojatno nastalo od tibetanskih rijeci "yeh" (kamenit kraj) i "the" (zivotinja)! Na nepalskom, kako je poznato, jeti simbolizira - snaznog divljeg snjeznog covjeka!
AMERICKI RODJAK YETIJA: Fotofrafija Big Foota (Veliko Stopalo) snimljena u americkim planinama prosla je mnoge analize, no ni do danas njena autenticnost nije potvrdjena

Bez obzira kakvim imenima ga u svijetu sve nazivali, stanovnici visokih planina i divljih, teško pristupacnih oblasti na našem planetu ne sumnjaju u njegovo postojanje. Naprotiv. Uvjereni su da je on cinjenica kao što je cinjenica da se svako jutro, sunce budi na istoku, a uvece gasi na zapadu. No, druga je stvar što još uvijek niko ne nudi prave dokaze o njegovom nesumnjivom postojanju!
Dokaze, na zalost, ne nude ni suvremeni istrazivaci, koji se svadaju i polemišu vec više od 400 godina, otkako je sredinom 16. stoljeca njegovo postojanje nagovjestio jedan njemacki prirodnjak koji je boravio na neistrazenim azijskim planinama. Jetijevo postojanje pokušali su dokazati i alpinisti, znanstvenici i avanuristi, dokoni bogatuni i brojne medunarodne ekspedicije, ali do sada nikome nije pošlo za rukom da okonca i razjasni tu staru enigmu.

Živi fosili
Ljudi su culi uzbudljive price i bezbrojna svjedocanstva; u snijegu i blatu vidjeli i fotografirali neobicne tragove; nacrtali bezbroj crteza i skica; sakupili pregršti sasušenog i smrznutog izmeta i dlaka, što bi trebalo da pripadaju snjeznem covjeku, ali nikada nijedna njegova fotografija, trag ili otisak golemih stopala, niti bilo što drugo nije razbilo sumnje i potvrdilo njegovo postojanje!
Svejedno, mnogi ga danas smatraju prezivjelom zivotinjskom vrstom; divljim, majmunolikim covjekom; prezivjelim neandertalcem; "izgubljenom karikom u lancu ljudske evolucije", što je - nekim cudom - zaostala iza "svog vremena" i još uvijek vješto izmice suvremenoj znanosti. Mozda je baš zbog toga, zbog svoje misterioznosti i neuhvatljivosti, jeti i stekao u svijetu tako veliku popularnost. No, ako po strani ostavimo sage i mitove, ako osluhnemo rijeci znanosti - da li je moguce da neandertalski covjek, koji je egzistirao u diluviju (Ledeno doba) još uvijek zivi na prostorima ove planete? Je li moguce da je prezivio?



Vecina znanstvenika odogovorit ce negativno, ali dr. Myra Shackley, profesorica arheologije na sveucilištima Leicester i Southampton, u Velikoj Britaniji, u svojoj zanimljivoj knjizi "Wild Man" ("Divlji ljudi") objavljenoj 1982. godine, smatra (i dokazuje!) da neandertalci nisu izumrli i da na našem planetu i danas zive!
Tu je senzacionalnu tvrdnju britanska znanstvenica ponovila i u uglednom casopisu "Antiquity":
"Bica nalik neandertalskom covjeku, prezivjela još od vremena posljednjeg Ledenog doba u teško pristupacnim predjelima Himalaje, Sovjetskog Saveza i Mongolije, vidana su do sada bezbroj puta. U Mongoliji ih zovu almasti, što oznacava divlja kosmata ljudska bica, i oni sasvim sigurno postoje!..."
Zanimanje dr. Myrae Shackley za almaste (ponekad ih zovu kratko - alme!) datira od 1979. godine, kada je izvjesno vrijeme - kao stipendista British Councila - radila na Sveucilištu u Ulan Batoru, glavnom gradu Mongolije. Tih je mjeseci, istrazivala drevne arheološke lokalitete na Altajskim planinama, pa je cesto slušala price lokalnoih nomada o pojavljivanju almasta, susretima s njima, njihovom covjekolikom izgledu i ponašanju.
- Oni postoje! - kaze britanska znanstvenica - i tu nema sumnje!

EKSADRILA NLO-a
Godine 1944, stab Luftwaffe, njemackog ratnog zrakoplovstva, osnovao je prvu sluzbu zaduzenu da prikuplja i analizira izvjestaje njemackih ratnih pilota koji su na svojim misijama vidjeli nekakve "pokretne izvore svjetlosti i letece objekte" nepoznata porijekla i nevidena ponasanja. Ta sluzba Luftwaffe bila je prva sluzbena organizacija za proucavanje onoga sto je poslije nazvano "letecim tanjurima". Taj je termin kasnije zamijenjen mnogo prikladnijim: NLO (neidentificirani leteci objekti).
Otad pa do danas registrirano je vise od jedan milion videnja NLO-a na podrucju koje pokriva cijelu nasu planetu. Nekoliko milijuna ljudi, koji pripadaju svim drustvenim slojevima, zivotnim dobima, obrazovnim razredima i klasama strucnosti - vidjelo je ili mislilo da je vidjelo "letece tanjure".
Francuski publicist Charles Garreau pripovijeda kako je taj fenomen 1947. godine poceo poprimati razmjere koji se do danas neprekidno povecavaju.
- Upravo sam vidio neke cudne letjelice iznad Mount Rainiera. Doimale su se kao nekakvi cudni veliki leteci tanjuri...
Na aerodromu Yakima, u americkoj saveznoj drzavi Idaho, kamo se upravo spustio sa svojim avionom, pilot Kenneth Arnold - jos pod dojmom neobicnog spektakla sto ga je upravo vidio - pricao je sto je vidio pilotima i mehanicarima sto su se okupili oko njega.
- Rano poslije podne poletio sam s aerodroma Chehalis. Oko 15 sati bio sam iznad prvih brda Rocky Mountains (Stjenjaka), gdje je prije nekoliko dana netragom nestao jedan avion C-46 marinskog korpusa. Sjetivsi se toga, odlucio sam da ga pokusam traziti. Digao sam se stoga na visinu od 10.000 stopa (oko 3400 m) da bih mogao vidjeti dno divovskih klanaca. Mislio sam da je olupina nestaloga aviona, mozda, u jednome od njih. Promatrao sam teren ispod sebe, ali onda je odjednom moju paznju privukao niz bljeskova svjetlosti s moje lijeve strane...


Tada je Kenneth Arnold ugledao ono sto ce kasnije novinari prozvati – eskadrilom letecih tanjura.
- Pogledao sam u tom smjeru i spazio devet letecih vrlo blistavih predmeta tanjurasta oblika. Procijenio sam, onako odoka, da su dugacki, otprilike, petnaest metara. Letjeli su gledajuci iz mojega aviona, velikom brzinom od sjevera prema jugu i to u formaciji naglavce okrenutih stepenica, tj. prvi je avion letio najvise, a ostali stepenica sto ispod i iza njega. Nisu letjeli ravno nego vijugavo, izbjegavajuci planinske vrhunce. Ni vodoravno nisu letjeli jednolicno, nego kao da skakucu, poput kamena koji odskace od povrsine vode. Nakon nekog vremena nestali su iza jednoga visokog brda Na svu srecu, mehanicki sam ukljucio "stopericu" kad sam ih spazio i iskljucio je kad su nestali. Tako sam saznao da sam ih promatrao oko 102 sekunde. Buduci da sam zapamtio gdje su bili kad sam ih spazio, mogao sam, pomocu karte, lako izracunati da je udaljenost, koju su za to vrijeme preletjeli, iznosila 41 milju. To sto su presli 41 milju za 102 sekunde, znacilo je da su letjeli brzinom od 2700 km na sat...
Samo nekoliko sati poslije toga, Arnoldova je prica otkucana na svim novinskim teleprinterima s naslovima: "Pilot vidio letece tanjure!", “Misteriozna eskadrila letecih tanjura na americkom nebu”, “Leteci tanuri pratili pilota!”, itd, itd.
Tako je, 24. lipnja 1947. roden termin koji je odmah preveden na sve svjetske jezike. Ali, to ipak nije bio prvi tajanstveni leteci predmet kojemu je dano to, zapravo, banalno ime.

LUDILO NA NEBU

»Velika predstava” pocela je u l i sati prije podne. Prva je letjelica preletjela preko Mount Jeffersona. U 13 sati i 05 minuta jedan policajac, koji je sjedio u automobilu na parkiralistu uprave policije, uletio je u sobu dezurnoga:
- Ne znam kako da opisem ono sto sam upravo vidio, ali to je nevideno! U jednom trenutku opazio sam da je nesto preplasilo gradske golubove i slucajno pogledao uvis. To sto sam vidio potrajalo je samo nekoliko sekundi, jer sam mogao gledati samo kroz vjetrobran; iznad glave bio mi je krov automobila. Vidio sam pet golemih diskova koji su se kretali cudesnom brzinom - dva prema jugu, tri prema istoku.
Ni dvije minute poslije toga, zazvonio je telefon. Dva policajca u patroli (obojica stariji i iskusni policajci) javljali su da su upravo vidjeli na nebu tri diska srebrnaste boje koji su letjeli jedan iza drugoga velikom brzinom. Poslije pet minuta, s istim izvjestajem javila su se cetiri policajca stacionirana u luci. U 16 sati i 30 minuta policiji je telefonirala neka gradanka i javila da je upravo vidjela na nebu nekakav predmet “nalik na nov novcat politirani novcic od cetvrt dolara”.
Jedan prolaznik s periferije javio je nesto poslije da je vidio dvije letjelice. U toku iducih dana saznalo se da je toga popodneva letjelice vidjelo nekoliko stotina gradana Portlanda.
Te je noci posada jednog putnickog aviona kompanije -United Airlines- vidjela iznad Emmela, u drzavi Idaho, pet letjelica.
- Te letjelice - napisao je u izvjestaju kapetan aviona - djeluju glatko i politirano na trbuhu, a hrapavo sa strane. Vidjeli smo ih dosta dobro, jer smo ih slijedili otprilike 70 kilometara, kad su. odjednom, jednostavno nestale.
Svakog dana toga srpnja 1947. dolazili su novi izvjestaji. Gotovo bi se reklo da je nebo iznad juga Sjedinjenih Drzava "puno svemirskih letjelica". Narod ih zove "leteci tanjuri", ali vojne im vlasti daju naziv UFO (Unidenti fied Flying Object - Neidentificirani leteci objekt).


STVORIO MODERNU LEGENDU: Kenneth Arnold je prvi izgovorio “leteci tanjuri” i stvorio pojam, koji ce vjecno traja

Suoceni s tom lavinom izvjestaja, strucnjaci ATIC-a bili su zbunjeni. Bili bi jos zbunjeniji da im je, pocetkom toga srpnja, dosao u ruke izvjestaj o jednom dogadaju u Francuskoj, nedaleko od Rouena - ali mlada zena koja je to dozivjela pricala je o tome tek poslije. Ona je, naime, kako je tvrdila, vidjela prvo ateriranje jednoga »leteceg tanjura- i njegove ho .moidne (covjekolike) posade.
Ta mlada zena, Madame Z, vozila se biciklom po cesti koja, slijedeci tok rijeke Seirie, povezuje Rouen i mjesto Amfreviile-la-Mi-Voie. Evo sto je ispricala:
- Bilo je oko 15 sati krasnog vedrog ljetnog dana. Nijednog oblaka nije bilo na nebu. Nalazila sam se oko dva kilometra od Amfre villea. Na cesti, dosta daleko od mene. spazila sam neki predmet meni potpuno nepoznata oblika. Nastavila sam voziti cestom prema njemu. Kad sam mu se priblizila na oko dvije stotine metara, vidjela sam da je to nekakav duguljast stroj, ovalna oblika, mutnosive boje, polozen na travu. Mislim da je bio dugacak oko tri metra, a na najdebljem dijelu visok metar i pol. Na svoje veliko zaprepastenje, opazila sam pokraj njega nekakva dva bica, visoka jedva metar. Nesto su petljali na letjelici i nisu me vidjeli jer sam se necujno dovezla i necujno zaustavila. Tako sam ih promatrala nekoliko minuta, a onda sam, ne znam ni sama zasto, zatrubila. Cuvsi taj zvuk. bica su se okrenula, i ugledavsi me, naglo uskocila u letjelicu kroz nekakav otvor u njezinu boku, sirok pola metra. Otvor se odmah zatvorio, letjelica je poletjela, uzletjela na visinu od oko sto metara, tamo nekoliko sekundi lebdjela, obrcuci se oko sebe, a onda je naglo poletjela prema Sottervilleu i za nekoliko sekundi nestala iza obzora. Tek tad sam se sjetila da cijelo to vrijeme nisam cula nikakvu buku...

TRAGIČNA MISITIFIKACIJA

Trideset i prvoga srpnja 1947. obiljezen je jos jedan datum u povijesti "letecih tanjura" - dan prvog pokusaja mistifikacije. Rijec je o "slucaju s otoka Maurvja" i njegovu tragicnom finalu.
Taj su dan obavijestili porucnika Franka Browna, obavjestajnog oficira baze Hamilton Field u Kaliforniji, da ga je zvao jedan od njegovih informatora i ostavio mu poruku da se odmah javi. Kad mu je Brown telefonirao, taj je covjek rekao:
- Imam za vas zanimljivu obavijest. U vezi sam s dvojicom policajaca koji rade u luci Tacome. Jedan od te dvojice vidio je sest UFO-a iznad luke. Poslo mu je za rukom da se docepa nekoliko komada metala sto su ispali iz jednog od tih UFO-a.
Sat poslije toga, porucnik Brown vec je letio avionom B-25 iz Hamilton Fielda prema Ta comi. Pratio ga je kapetan Davidson. Cim su se spustili u Tacomi, odvezli su se taksijem u hotel koji im je informator oznacio kao mjesto sastanka.
- Urednik jednih novina u Chicagu, kojemu sam pricao o tome, zatrazio je od mene da istrazim taj slucaj i da sve sto saznam dam ekskluzivno za njegov list. Dao mi je akontaciju od 200 dolara preko ovdasnjeg dopisnika. Ali, ja sam shvatio da je posrijedi delikatan i skakljiv slucaj, pa sam zato pozvao vas.
Nesto poslije, u sobu su usla ona dva policajca o kojima je govorio informator.
Jedan je policajac uzeo rijec:
- To sto cu vam ispricati dogodilo se, zapravo, jos u lipnju, ima tome, otprilike, sest tjedana. Patrolirao sam motornim camcem pokraj otoka Maurvja, oko pet kilometara od Tacome. U camcu je bila uobicajena posada, a osim nje, tu su bili moj sin i njegov pas. Nebo je bilo oblacno, ali nije padala kisa. Plafon oblaka bio je nizak, najvise 700 metara. Odjednom smo spazili sest letecih objekata kako jure tocno prema nama. Kad su bili okomito iznad nas, na visini od oko 150 metara, zaustavili su se. Tako smo vidjeli da su to diskovi s promjerom od oko 30 metara. Bili su srebrnastosjajni i imali mnogo malih prozora.
Zanimljivo je da letjelice nisu dizali gotovo nikakvu buku.

UMJETNICKA VIZIJA: I Hitler je pokusavao konstruirati NLO

- Cini se da je jedan od diskova bio u neprilici. Drugi su se okretali oko njega, a u jednom mu se trenutku jedan tako priblizio da su se doticali. Tako su ostali oko sest minuta, a onda su se odvojili uz mukao sum. Taj trenutak vidjeli smo kako se od onoga "pokvarenog" diska odvojilo nekoliko komada metala i stalo padati prema nama. Pali su u vodu, po obali otoka i na nas camac. Jedan je ranio u ruku mojega sina, a drugi je ubio na mjestu njegova psa. Za to vrijeme diskovi su odletjeli velikom brzinom. Brze-bolje pristali smo uz otok i iskocili na obalu da pokupimo one komade metala. Kad je nas radio telegrafist pokusao uspostaviti vezu s nasom bazom, otkrio je da ne moze zbog teskih smetnji u eteru.

MISTERIJA I NAKON 55 GODINA

Ruppeltova komisija vrlo je brzo dosla do preliminarnog zakljucka: rijec je o svemirskim brodovima izvanzemaljskog podrijetla. Njezin se izvjestaj odmah nasao na zestokom udaru konkurentske "Komisije Condom". (Rijec "condom" znaci na engleskome "prezervativ", ali to nije imalo nikakve veze; Condom je bio prezime sefa te komisije.) Pocetkom sijecnja 1969. "Komisija Condom" objavila je izvjestaj koji su protivnici odmah nazvali "monumentom sazdanim od kontradikcija". I glavni zakljucak bio je, na neki nacin, sam sebi protuslovan: iako je prof. Condom priznao da za 12 od 89 slucajeva, koje je ispitala njegova komisija, nije nadeno objasnjenje, on je kategoricki izjavio da NLO-i ne postoje!



U igru su usli civili, pogotovu otkako je americko ratno zrakoplovstvo (koje je stajalo iza tih projekata) odlucilo u prosincu 1969. obustaviti daljnja istrazivanja fenomena NLO-a. Medu tim civilima dosta je mnogo kvalificiranih znanstvenika. U Americi im je na celu dr Allen Hyneck, istaknuti astrofizicar, strucni savjetnik nekoliko americkih komisija, po misljenju nekih izvanredno razborit znanstvenik, po misljenju drugih manijakalni smusenjak. S njime rade James McDonald i David Saunders. dvojica "prebjega" iz "Komisije Condom", Pierre Guerin. strucnjak Astrofizickog instituta u Parizu, Claude Poher, sef odjela za konstrukciju raketa Nacionalnog centra za svemirska istrazivanja u Toulouseu (Francuska).
Ipak, 55 godina nakon Arnoldova dozivljaja nad Mount Rainierom - tajna ostaje nerijesena.

Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.

Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".
Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.

''LET 19.''

Najpoznatiji, pak, događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak "leta 19". Zbilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.
Kao Bermudski trokut, ovo je područje "krstio" Vincent Gaddis u članku "Smrtonosni Bermudski trokut" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.

I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.

SESVJETSKO PROKLETSTVO

Pronalazak broda Mary Celeste bez posade također je objašnjiv: na brodu nije pronađen ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleći da je Mary Celeste neće izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest činjenica da je ovaj brod pronađen daleko od Bermudskog trokuta - čak u blizini obale Portugala. Različiti izvori, naime, različito određuju veličinu Bermudskog trokuta: ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta većeg područja. Imaginacija nekih autora u Trokut uključuje Azore i Meksički zaljev. Pripisivane su mu i nesreće koje su se zbivale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom oceanu. Po tome bi se Trokut mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci".

Oni koji tvrde da činjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za zbivanja vezana uz "let 19": posadu svih pet zrakoplova činili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vođe patrole poručnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju čak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajući se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, usprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujući vezu na čistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o čudima u Trokutu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je poručnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na području gdje ocean naglo ponire: unutar Bermudskog trokuta leži, naime, gotovo devet tisuća metara duboki Portorikanski rov, najdublja točka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno viđaju.

ZAUSTAVLJENI SATOVI

Što se tiče "martin marinera", aviona upućenog u potragu, za koji mnogi misle da je nestao u Bermudskom trokutu, istina je da se nije vratio: eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja, što nije bilo neobično jer su "marineri" bili poznati po neispravnim tankovima za gorivo.
S druge strane, opet, puno je događaja koji su se zbili u Bermudskom trokutu za koje je doista teško naći ikakvo razumno objašnjenje. U to spada, među ostalima, slučaj putničkog leta National Airlinesa 727 koji je na 10 minuta nestao s radarskih ekrana na mijamijskom međunarodnom aerodromu. Po dolasku, posada je zanijekala da se bilo što čudno događalo, osim što su "deset minuta letjeli kroz laganu maglu". Svi satovi u avionu, međutim, kasnili su deset minuta, iako su ih provjerili s aerodromom neposredno prije neobjašnjivih deset minuta "prolaska kroz maglu".

Još je nekoliko pilota imalo sličnih iskustava s promjenama vremena nakon prolaska kroz iznenadne "maglice", što, naravno, diže cijenu objašnjenjima koja nisu racionalna, ali možda bolje objašnjavaju misterij Bermudskog trokuta čak i ako su suprotna prirodnim zakonima fizike. Takvo je objašnjenje na primjer ono o aberantnim energetskim poljima koja kreiraju vremenske rupe. Još jedan slučaj koji potkrepljuje ovu teoriju je onaj manje sretnog pilota po imenu Carolyn Casico i njezina putnika. Carolyn, pilot s licencijom, poletjela je na charter let do otoka Turka u Bermudskom trokutu. Kad se približila otoku, osoblje na zemlji vidjelo je njezin avion kako besciljno kruži. Radiooperater na aerodromu nije dobivao odgovore na pokušaj radiokontakta, ali je čuo riječi koje je ona izmijenila s putnikom: Ne razumijem! Ovo bi trebao biti Grand Turk, ali dolje ničeg nema. Pravo je mjesto na mapi, oblik je pravi, ali ovaj otok izgleda nenaseljen: nema zgrada, nema putova, ničega! Nakon nekoliko krugova, okrenula se i odletjela. Carolyn i njezin putnik nisu više nikad viđeni. Loše vrijeme? Vremenske rupe? Otmice izvanzemaljaca? Mnoge teorije pokušavaju objasniti događaje iz Bermudskog trokuta.

ŠTO JE ISTINA

Izvanzemaljci, djelovanje kristala s Atlantide, zli ljudi s antigravitacijskim uređajima i drugim čudnim tehnologijama, te vrtlozi iz četvrte dimenzije - teorije su omiljene među piscima fantastike.
Među tehnološki orijentiranima, pak, omiljene su teorije o magnetskim poljima i oceanskim flatulencijama, odnosno metanskom plinu s dna oceana. Među skepticima igraju teorije o vremenu (oluje s grmljavinom, uragani, tsunamiji, zemljotresi), loša sreća, gusari, eksplozije tereta, nesposobnost navigatora, te ostali prirodni i ljudski uzroci.
Broj brodoloma, kažu oni skloniji realističnim objašnjenima, na ovom području nije neuobičajen kad se usporedi s veličinom područja, smještajem i gustoćom prometa. Mnogi brodovi i avioni, osim toga, koji se vode kao misteriozno nestali u Bermudskom trokutu - uopće nisu bili u ovom području.



NAJPOZNATIJE NESREĆE NA BERMUDSKOM TROKUTU

Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945.godine, nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:

1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore
1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD
1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda
1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom
1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom
1949.: nestaje drugi Tudor IV.
1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen
1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga
1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka
1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe
1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade
1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen
1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda
1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi
1963.: nestaje cargo master C-132
1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen
1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao
1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade

POSLJEDNI NESTANAK

U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak.

Prvi krugovi u žitu otkriveni su u Engleskoj (Više od 50% tih krugova pojavljuje se u Engleskoj koja je i inače centar raznih paranormalnih pojava kao npr. duhova i sl.) 1978. godine.



Od tada se pojavljuju svake godine, počevši od kasnog proljeća do ljetnih mjeseci. Kasnije su pronađeni i drugdje po Evropi, u SAD-u, Kanadi i Japanu.
Krugovi obično nastaju noću, u nekoliko sekundi ili minuta. Pronađeni su u poljima pšenice, ječma, uljane repice, raži, suncokreta i drugih usjeva.
Biljke koje tvore krug u žitu savijene su, ali nisu oštećene (ne prekidaju kreativne principe poput prirodnog rasta). Ako žito još nije zrelo, tako savijeno raste i dalje.



U nekim likovima žito je "polegnuto" u više slojeva, a stabljike u svakom sloju okrenute su u drugom smjeru. Žito je ponekad upleteno u nekakve pletenice.



Zanimljivo je da su ti krugovi u početku bili obični krugovi, ali od sredine 1990-ih krugovi su postali sve veći i kompleksniji.



Možda zato jer smo se počeli zanimati, što znači da ih sami izazivamo, kao neka vrsta komunikacije... U drevnim vremenima komunikacija sa svijetom koji je izvan ovoga koji mi opažamo je bila učestalija.

Umro je Ray Wallace, čovjek koji je koristio drvene stope od 40 centimetara za ostavljanje divovskih otisaka čime je pokrenuo legendu o Bigfootu. Wallace je umro 26. studenoga u 85. godini života, 44 godine nakon što je koristeći drvenariju ostavio otiske u sjevernoj Kaliforniji i tako započeo višegodišnju raspravu i znanstvena istraživanja koja su trebala dokazati da divovski primat doista postoji i luta divljinom. Neki se nisu dali zavesti te su godinama tvrdili da je Wallace izmislio čitavu stvar. "Ray L. Wallace je bio Bigfoot", izjavio je njegov sin Michael za Seattle Times. "I činjenica je da je Bigfoot upravo umro". Wallace je 1958. godine zamolio prijatelja da mu izdjelja drvene stope koje je privezao na svoje noge i trčkarao po Okrugu Humboldt.





Otiske je otkrio vozač buldožera koji je radio za njegovu kompaniju, Wallace Construction, i šala je počela živjeti svoj vlastiti život. Kasnije je Bigfoot postao pravi obiteljski posao jer je stope koristio i Wallaceov brat Wilbur dok je kostim znala obući i njegova žena. Godinama su to područje opsjedali i filmaši. Jedna je ekipa čak uspjela snimiti mutnu snimku Bigfoota kako se udaljava od kamere. Ta je slika postala centralno mjesto nebrojive količine dokumentaraca i televizijskih emisija koje su emitirane širom Amerike kako je legenda o Bigfootu rasla. Mark Chorvinsky, urednik Strange Magazinea, veliku popularnost koju je stekao Bigfoot u prvim godinama nakon svog 'pojavljivanja' vidi u činjenici da je Amerika dobila svoju 'kariku koja nedostaje' , svoju verziju himalajskog 'snježnog čovjeka', svoje vlastito čudovište

LONDON - Umobolni pacijent, lokalni mesar, umjetnik Walter Sickert, serijski trovač žena, pa čak unuk kraljice Viktorije - jedan od tih ljudi, kako se već desetljećima sumnja, pretpostavlja ili nagađa, zapravo je stravični i legendarni londonski ubojica Jack Trbosjek.

No, što ako pravi Jack Trbosjek nije ni bio iz Londona, niti čak iz Velike Britanije? Što ako je bio pomorac koji je svoj krvavi trag ostavio i u Nikaragvi i Njemačkoj?

Samozvani detektivi ("trbosjekolozi") koji tragaju za pravim ubojicom i kojih ima na tisuće, zbunjeni su novom knjigom koja izlaže tezu da je najpoznatiji britanski ubojica zapravo bio pomorac koji je ubijao u lukama u kojima je pristajao.

U zloglasnom londonskom East Endu Trbojsek je 1888. u deset tjedana okrutno ubio pet prostitutki. Nekima je čak izvadio organe.

Trevor Marriott, bivši detektiv i autor kontroverzne knjige Jack Trbosjek: Istraga u 21. stoljeću, smatra da je policija krivo pretpostavljala da je ubojica živio i radio u londonskom East Endu propustivši uočiti pravilo u datumima zločina.



"Vjerujem da je policija bila zaslijepljena i nije razmotrila mogućnost da je ubojica mogao biti pomorac", rekao je.

Marriott vjeruje da je ubojica stigao na jednom od desetak brodova koji su u vrijeme ubojstava pristajali kod East Enda.

Ipak, podaci o posadama uništeni su ili izgubljeni, zbog čega mogućem ubojici nije moguće ući u trag.

Otkrio je, međutim, izvještaje o šest prostituki izmasakriranih u stilu Jacka Trbosjeka u Nikaragvi u siječnju 1889. također u desetodnevnom razdoblju, samo dva mjeseca nakon što je njegov krvavi pohod navodno prestao.

Uslijedilo je slično ubojstvo u Londonu u veljači, jedno u njemačkoj luci Flensburg u listopadu i još jedno u Londonu u srpnju 1891. godine.

Unatoč uvriježenom mišljenju, Marriott također tvrdi da Trbosjek nije imao znanja iz medicine. Čak i da je bio iskusan kirurg, teško da bi u mračnim uličicama mogao izvaditi ženske organe, objašnjava.

On vjeruje da su organi žrtvama uklonjeni u mrtvačnici radi prodaje na unosnom nezakonitom tržištu organa toga doba.

Današnje porodice morskih pasa razvile su se prije 100 miliona godina i od onda se u suštini nisu mnogo mijenjale, pa se zato danas morski psi i zovu «živim fosilima». Fosilna vrsta koja je danas možda i najpoznatija je Carcharodon megalodon.
Ovaj izravni predak današnje velike bijele psine živio je u vrijeme tercijara - prije 10-70 miliona godina. Na osnovu veličine zuba koji su pronađeni, znanstvenici su pokušali odrediti njegovu veličinu, koja se, s obzirom na različite veličine zuba koje su bile dostupne, kreće od 15 m dužine i 3,5 tone težine pa sve do 40-ak m dužine.